Suđenje anarhističkoj grupi u Beogradu i slični primjeri zaštite kapitalističkog poretka: Svatko tko ozbiljno i korjenito radi na promjeni postojećeg, tražeći alternativu, uskoro će, čini se, jednostavno biti proglašen teroristom ili teroristkinjom. U tom smislu izreka "svi smo mi teroristi" i dobiva neki smisao.

Prije nekoliko dana Okružno javno tužilaštvo u Beogradu odredilo je datum suđenja šestorici anarhista i anarhistkinja optuženih za djelo međunarodnog terorizma, odnosno za bacanje molotovljeva koktela na grčku ambasadu u Beogradu 24. kolovoza 2004. godine.

Datum suđenja određen je za 17. veljače. 2010, a može se odgoditi samo u slučaju „štrajka" odvjetnika, odnosno traženja odgode suđenja. U konkretnom slučaju odvjetnici optuženih su nekoliko puta zaista i „štrajkali" tokom procesa provođenja istrage, prvenstveno radi produživanja pritvora optuženima, koji sada traje već pet mjeseci. No nisu štrajkali samo odvjetnici, nego i široki spektar političkih aktivista, kulturnih djelatnika, intelektualaca i pravnika. Ovaj je slučaj privukao kritike sa svih ovih strana i sa različitih aspekta (pravnog, sociološkog i političkog). Otvorio je pitanja o odnosu pravnog sistema i političkih zatvorenika, neistomišljenika ili prijestupnika, te još jednom posjetio kako elite tretiraju svoju opoziciju i mogućnost društvenog konflikta. Drugim riječima, otvorila su se stara pitanja proizašla iz starih problema, i čini se da se odnosi zaoštravaju. Pored svih ovih aspekta slučaj je poznat i kao prvi takav u novijoj srpskoj povijesti, ali i kao definitivno najjeftiniji slučaj međunarodnog terorizma ikada, sa ukupnom materijalnom štetom u iznosu od punih - osamnaest eura!

A zaoštravanje je ponajprije bio akt države i pravnog sistema, i to prema jednom definiranom političkom akteru - slobodarskoj ljevici. Klasifikacija "međunarodnog terorizma" sasvim jasno pokazuje dubinu te sankcije, i sasvim je opravdano zapitati se koliko je ovaj proces samo pitanje pravnog procesuiranja, a koliko je ustvari on političko pitanje, i na kraju politički proces. Mnogi intelektualci, aktivisti i pravnici slažu se da se ovdje prije svega radi o političkom procesu. Pa ipak, sa formalno-pravnog aspekta, bio je dovoljan samo kod „nasilja" i „olakotnih" okolnosti kako bi se ovakva optužnica mogla podignuti. Jer danas zakon (navodno) ne poznaje ni ljevičarsko ni desničarsko nasilje, ne pravi razliku između terorizma u kojem gine desetine nevinih civila i „terorizma" u kojem je materijalna šteta osamnaest eura. Isto tako, ne pravi razliku između zločina koji je direktan efekt mržnje spram nečijeg identiteta, i „zločina" koji je nastao kao akt solidarnosti sa čovjekom kojem je neka druga država oduzela slobodu. Po dobrim new-agerskim receptima „Zločin je jednostavno zločin!" i „Nasilje je jednostavno nasilje!". Tako se ovaj slučaj ni ne može analizirati unutar ovih tautologija. Jer istovremeno dok ta tautologija teži idealnoj (moralnoj) neutralnosti, definicija nasilja i terorizma se sve više razvlači na sve veći broj deliberativnih društvenih akcija, a i sama je stvarnost sudskih procesuiranja daleko od ove ideal-tipske tautologije. Pitanje je naravno, koliko ona uopće i može biti neutralna.

U ovih se pet mjeseci, na lokalnom nivou, oko ovog slučaja događalo svašta. Tako je u javnosti manje poznata činjenica da su uhićeni najprije pritvoreni pod optužbom „izazivanja opće opasnosti", da bi se ta optužnica već sljedeći dan prekvalificirala u „djelo međunarodnog terorizma". Za to se bilo dovoljno pozvati na članak 391. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Srbije o međunarodnom terorizmu koji koji glasi: «Ko, u nameri da naškodi stranoj državi ili međunarodnoj organizaciji, izvrši otmicu nekog lica ili neko drugo nasilje, izazove eksploziju ili požar ili preduzme druge opšteopasne radnje ili preti upotrebom nuklearnog, hemijskog, bakteriološkog ili drugog sličnog sredstva, kazniće se zatvorom od tri do petnaest godina.»

A prema istom zakonu taj se zločin tretira u istoj grupi sa zločinom genocida, zločinom protiv čovječnosti, ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, poticanjem i organiziranjem na izvršenje genocida i ratnih zločina, vođenjem agresivnog rata i sličnim. Pored većih kazni, specifičnost ove kvalifikacije, prema riječima dekanice Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu Vesne Rakić-Vodinelić, je i ta da ovakvi slučajevi u pravilu ne podliježu zastarijevanju. I tako se, jednostavnim pravnim aktom, bacanje molotovljevog koktela, jedan simbolički performas sa političkim konotacijama i materijalnom štetom od osamnaest eura, našao u istom košu sa primjerice državno-fašističkim zločinima koji su donedavno harali ovim područjima: etničkim čišćenjima, koncentracijskim logorima, ratom, segregiranjem stanovništva po nacionalnoj i religijskoj osnovi, i tako dalje, i tako redom. Tisuće porobljenih, raseljenih i ubijenih tako su se pravno i simbolički izjednačili sa jednim razbijenim prozorom države koja se i sama poprilično policijski odnosi spram svojih građana. To je, na najbanalnijoj razini, ako ništa drugo, onda krajnje nepristojno prema svim tim žrtvama raznih projekata od „nacionalne važnosti". I dok anarhisti i anarhistkinje, mahom studenti ili nezaposleni, trunu u zatvoru zbog svojeg „zločina", ostali se slobodno šetaju državom, a ista ta država još uvijek negira svoje masovne zločine i svoju odgovornost u njima (poput zločina u Srebrenici). Čini se kako su anarhisti puno veća opasnost za društvo od ostalih „mangupa", i prema tome zaslužuju trnuti u zatvoru. I tamo već trunu pet mjeseci, a policija je u međuvremenu svoju strogoću pokazala i na drugima - tako je u listopadu 2009. godine uhitila troje aktivista iz Vršca te ih i danas krivično goni za „ometanje procesa istrage", a priroda njihovog krivičnog djela je, ni manje ni više, lijepljenje plakata sa porukom „Sloboda uhapšenim anarhistima!". Kratko kazano, izgleda da su akcije izražavanja solidarnosti i nasilja usmjerenog protiv simbola jedne države puno teži zločini od masovnih ubojstava, ubojstava i premlaćivanja osoba zbog njihove (pretpostavljene) seksualnosti, a ukoliko se one rade pod krinkom „patriotizma", sankcije su još manje.

I tu dolazimo do pointa cijele priče: Zašto se država na takav način odnosi spram slobodarske ljevice? Koje su pozicije tog sukoba? Koji je skriveni strah iza ovakvih državnih akata? Te na kraju, u kojem se lokalnom i globalnom kontekstu cijeli ovaj proces događa?

Onima koji koliko-toliko poznaju ljevičarski kontekst Srbije jasno je da je Anarhosindikalistička inicijativa (ASI), sa kojom se najviše i povezuje ovaj slučaj „međunarodnog terorizma", grupa vrlo ograničenog društvenog i političkog utjecaja, čija se aktivnost uglavnom svodila na publiciranje anarhističkih brošura i izdavanje časopisa „Direktna akcija". No i pored toga, ASI je sudjelovala u mnogim protestima i štrajkovima studenata, radnika i ostalih marginaliziranih društvenih skupina. Tako ASI u smislu svoje relevatnosti nije ni bio, a niti u ovom trenutku jest, prijetnja postojećem poretku u Srbiji. Uhićenim se anarhistima i anarhistkinjama, kao i toj organizaciji, ne sudi zbog njezine snage i konkretne opasnosti, niti im se sudi zbog opasnosti od ponavljanja „terorističkih radnji" i ugrožavanja nevinih života. Takve optužbe su deplasirane.

Međutim, na simboličkom i diskurzivnom nivou, ASI, kao i ostale slobodarsko ljevičarske organizacije, jesu potencijalna prijetnja. One postaju tim veća prijetnja u vremenima kada društveni konflikti, i to ponajprije samim kontradikcijama i krizom kapitalizma, rastu. Danas su, kada se po riječima Immanuela Wallersteina kapitalizam kao svjetski sustav nalazi u strukturnoj krizi u kojoj više nije pitanje „Kapitalizam - da ili ne?" nego „Što će ga nadomjestiti?", ti konflikti vidljivi i zaoštravaju se posvuda. U Srbiji, kao zemlji peripetije zagrcnute u tranziciji i dugo utopljene u delirij nacionalizma, taj proces uništavanja društvenih dobara, rušenja radničkih prava i uklanjanja opozicije traje već desetljećima i dovodi do situacije u kojoj su radnici od gladi doslovno počeli sebi jesti prste kako bi skrenuli pozornost na svoj problem. Društveni konflikti su tako realnost, i sasvim je izvjesno da se bunt naroda povećava i da će se povećati bez obzira na relevantnost samog anarhizma (zadnji štrajkovi koji su prije deset dana potresali Srbiju samo potkrepljuju tu tezu).

Opasnost od anarhista, ASI-ja ili slobodarske ljevice, je tako njezina simbolika, odnosno, kako je to braneći uhićene navela stara praksisovka Zagorka Golubović, simbolika alternative. ASI ne simbolizira samo artikuliranu alterntivu (radničko samoupravljanje i direktnu demokraciju), već i artikulirani otpor i strategiju (razne oblike direktne akcije: sabotaže, štrajkove, blokade, preuzimanja socijalnih dobara, generalni štrajk). Ta logika ide direktno protiv duboke neoliberalne ideologije „there is no alternative" i ima potencijalnu mogućnost ponuditi spontanom buntu naroda svoju arhivu znanja i (povijesnog) iskustva. Ima priliku ponuditi takvu arhivu znanja i otpora koje se ne oslanjaju na "predstavništva" i "pomoć" od strane države i sindikata, već i njih definira kao dio problema te traži riješenje onakraj njih. Takva logika ima mogućnost pokretanja emancipatorske politike, one politike koja duboko propituje same materijalne osnove društva i traži promjene tih osnova (te u tom smislu i jest radikalna-korijenita). U tom se smislu država sa anarhizmom obračunava prije svega kao sa sablasti čija se i najmanja artikulacija treba sasjeći.

No greška je ostati samo pri lokalnom kontekstu i misliti o svemu ovome kao isključivo o slučaju srpske države. Ovakvo tretiranje ljevičarskog "terorizma" samo je kap u moru globalnog konteksta "rata protiv terorizma" i brojnih antiterorističkih zakona izglasanih diljem svijeta u zadnjih nekoliko godina. Kako je navela Maja Krek, aktivistica iz Grupe za monitoring procesa protiv šestero anarhista, antiteroristički zakoni u "razvijenim demokracijama" sve se više primjenjuju na ljevičarske i anarhističke skupine. Tako, recimo, izvještaji Europola o situaciji i trendu terorizma već ima posebna poglavlja o ljevičarskom i anarhističkom terorizmu, istovremeno statistike iste te organizacije pokazuju da je broj žrtava tih akcija jednak - nuli. Pritom ni ne treba posebno naglašavati koliko su definicije terorizma plastične (prema nekim istraživanjima ima više od sto različitih definicija terorizma) i kako se one lako koriste u političke svrhe i diskreditiranje (radiklane) opozicije. Tako na primjer austrijsko Ministartsvo pravde trenutno pokušava progurati novi antiteroristički zakon prema kojem bi se recimo jesenska studentska okupacija Sveučilišta Audimax u Beču mogla okarakterizirati kao „akt terorizma". Pored toga, ovih dana doznajemo da je Gabrielu Kuhnu, inače rodom Austrijancu, ovih dana odbijen zahtjev za ulazak u SAD-a jer se nedavnom implementacijom Electronic System for Travel Authorization (ESTA) našao na američkoj No Fly List (poznatoj i kao Terrorist Watch List). Za one koji ne znaju, Gabriel je također dugogodišnji (anarhistički) politički aktivist i prevodioc, osnivač izdavačke kuće Alpine Anarchist Productions, i jedan od zaslužnijih osoba za približavanje sjevernoameričke anarhističke misli čitateljstvu sa njemačkog govornog područja. Od svoje devete godine Gabriel je konstantno putovao i boravio u SAD-u, gdje je i studirao, a ovog je proljeća trebao održati govorničku turneju u dvadeset američkih gradova. Međutim, činjenica da je, eto, po političkom uvjerenju anarhist, te da je tokom zadnjeg posjeta SAD-u u svojoj putovnici imao žigove iz raznih zemalja Srednjeg istoka bio je dovoljan razlog da mu se zabrani ulaz i stavi ga se na "terorističku listu". Slične primjere mogli bi nizati u nedogled.

Imajući ovakve tendencije u vidu, kao i sasvim očitu fašizaciju društva kojoj danas svjedočimo, otvara se pitanje koliko će terorista uskoro biti, i što će ostati od društvenih borbi jednom kada se svi oni procesuiraju. Tako će, čini se, uskoro svatko onaj tko ozbiljno i korjenito radi na promjeni postojećeg, tražeći alternativu, jednostavno biti terorist. U tom smislu izreka "svi smo mi teroristi" i dobiva neki smisao. Ali sve su to opet jako stari problemi i pitanja.

Piše: Mate Ćosić