Denis & Denis u Bruxellesu

„Poglavlje 23, poglavlje 23, poglavlje 23...“ Ova mantra hrvatskih političkih elita, vezana uz ulazak Hrvatske u Europsku Uniju podsjeća na „Sobu 23“, hit hrvatskih elektro-pop legendi Denis & Denis iz 80-ih. I baš kao što mlada Marina Perazić u pred-orgazmičkom stanju pjeva o njegovim rukama koje su poput tople ljetne kiše, tako i naše elite „pjevaju“ o poglavlju 23, koje je poput teškog tereta palo s „naših“ leđa i sada smo slobodni i ulazimo u EU. No, izgleda da bi narod radije zapjevao kako ne želi postati dio refrena, pa su se hrvatske političke elite malo uskomešale i brže-bolje pohitale iz svog zamka dolje među bagru objasniti nam kako ćemo moći jesti sir i vrhnje i u EU. Ma jeb'o vas i sir i vrhnje, kad ste nam pojeli sve kolačiće!

GLUHI TELEFONI?

5. svibnja predsjednik Ivo Josipović u pratnji šefa Delegacije Europske unije u Hrvatskoj Paula Vandorena posjetio je Osijek gdje je građane „informirao“ o tome što će biti s Hrvatskom kada uđe u EU. Gospodin predsjednik vrlo se dobro snašao u već 100 puta viđenom scenariju objašnjavanja građanima kako će i u EU moći proizvoditi kobasice, šunke, sir i vrhnje, te kako on jedva čeka da pojede svoju porciju sira i vrhnja pod zvjezdanim europskim nebom. Ništa novo. Eurofilne političke elite već se godinama ponašaju kao da je pitanje „sira i vrhnja“ glavno pitanje koje muči građane, jer dakako bagra misli samo želudcem, i da EU kritiziraju jedino zaostali desničari koji maštaju o kralju Dmitru Zvonimiru i plaču za guskama u magli, dok su sve progresivne i obrazovane društvene snage žestoki borci za EU.

Pro-EU propaganda je iznimno snažna u medijima i javnom prostoru. EU se predstavlja kao sinonim za demokraciju, ljudska prava, političke slobode, ekonomsku stabilnost, ukratko, civilizaciju. Protivnici EU su automatski protivnici ovih vrijednosti ili su pak neobrazovani i nedovoljno upućeni. Mladim ljudima se obećava mogućnost zaposlenja i/ili školovanja u nekoj od prosperitetnih EU zemalja, „uklanjanjem granica“ omogućava im se lakše putovanje, uvjerava ih se kako će se europski životni standard zamahom čarobnog štapića preslikati na Hrvatsku, kako neće biti korupcije, kako će društvo preplaviti slobodoumne europske ideje zajedništva nasuprot ovom balkanskom koljačkom režanju i mržnji.

No, nakon svega ovoga, zbog čega je i dalje većina Hrvata protiv ili neodlučna po pitanju EU? Činjenica je da se demokratičnost te velike EU baš i ne vidi kada je riječ o pregovorima o ulasku, jer osim što svakodnevno slušamo o poglavlju 23 mi nemamo pojma što se u njemu nalazi, jednako kao što nemamo pojma niti što je bilo u svim drugim poglavljima koja su zatvorena. Ljudi se s pravom pitaju što će biti, na primjer, s našim brodogradilištima. Vladajuće elite zanemaruju sva moguća socijalna pitanja i strahove građana te zaključuju kako Hrvati ne žele u EU zbog ovih gusaka u magli, kletve kralja Zvonimira i prvog bijelog polja na našem srcu. Ivo Sanader je vrlo lukavo iskoristio ovu ideju promovirajući EU kao nastavak hrvatske borbe za samostalnost, kao cilj Hrvatske da završi u društvu „velikih igrača“ koji će nam podariti sigurnost i kao vrhunac razvoja post-socijalističke Hrvatske. Eto, konačno ćemo biti dio Europe, a ne blatnjavog Balkana.

PODIŽEM RUKU JAČU OD SNA...

Zbog čega smo mi protiv EU?

Prvo i osnovno, važno je poderati taj ukrasni papir kojim je omotana EU. Na primjeru Francuske i njene nedavne deportacije Roma u Rumunjsku, ili pak pobuna arapskih stanovnika „crvenih predgrađa“, na primjeru graničnih država EU; Italije, Španjolske i Grčke i njihovih kampova za ilegalne imigrante gdje možemo vidjeti svu lepezu poštivanja osnovnih ljudskih prava. Slično je i s nacionalnim manjinama, koje nisu čak niti priznate u npr. Francuskoj.

Ekonomski prosperitet, podizanje životnog standarda itd., to su sve već viđene mantre političkih elita. Slično su obećavali i 90-ih da bi nakon toga usljedila potpuna barbarska privatizacija, uvođenje neoliberalizma, zatvaranje radnih mjesta i totalni pad životnog standarda. Naše elite se stalno pozivaju na Njemaču i zemlje Beneluxa, obećavajući nam kako ćemo biti poput njih kada uđemo u EU. Ma kako? Mnogo je bolje pogledati stvarna iskustva Poljske, Slovenije, Rumunjske i Bugarske. Ulaskom u EU Poljska je izgubila svoja brodogradilišta zbog zahtjeva za privatizacijom i ukidanjem subvencija. Čeka li to i nas? Hoće li tisuće ljudi završiti na ulici? Nedavno smo u HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 imali priliku gledati intervju s Dankom Končarom, kapitalistom koji namjerava preuzeti brodogradilišta, u kojem je on najavio otpuštanja radnika po svom preuzimanju brodogradilišta.

MASA često govori o opasnostima europskog neoliberalizma u vidu fleksibilizacije Zakona o radu i uvođenja neizvjesnog (prekarnog) rada. Riječ je o porastu ugovora na određeno, konstantnom strahu za produženje tih ugovora, smanjivanju sigurnih zaposlenja za „cijeli život” i radničkih prava upisanih u ZOR, poput poštivanja kolektivnih ugovora te jačanje moći poslodavaca. Unutar EU također postoji tedencija da se svi zakoni zemalja članica izjednače, što je, dakako, problem. Kao što smo rekli u intervjuu za Novosti: „Ostanak izvan EU-a ne podrazumijeva izolaciju, ni političku ni ekonomsku. Mi smatramo da nam ostanak izvan EU-a otvara brojne mogućnosti, npr. lakši utjecaj na vlast i očuvanje određenih socijalnih prava koja neoliberalna politika EU-a uništava. Kada govorimo o očuvanju socijalnih prava, prvenstveno mislimo na Zakon o radu (ZOR) koji još uvijek bolje štiti radnike nego u ‘zapadnom svijetu’. Svjesni smo toga da će hrvatska vlada provoditi neoliberalnu ekonomsku politiku bili mi u EU ili van nje, ali ako ostanemo izvan EU-a uvijek ćemo se moći, figurativno rečeno, prošetati do Markovog trga, dok bi nam put do Bruxellesa bio znatno teži.“

ZBOG NEKIH LUTAKA...

Ako želimo srušiti mit o EU moramo vrlo jasno naglasiti kako je EU na prvom mjestu produžena ruka imperijalizma politički i ekonomski najjačih članica Unije, čije elite očito još uvijek maštaju o davno izgubljenim carstvima. Naše političke elite će uvijek biti vatreni zagovornici EU jer u njoj vide svoju osobnu korist kao npr. mjesto u Europskom parlamentu i plaćicu koja ide uz njega. Civilno društvo je pod utjecajem europske propagande koja EU postavlja kao jedinu alternativu nacionalizmu 90-ih, te zagovornika europskog ujedinjenja. Mi u MASA-i smo internacionalisti i kozmopoliti i zagovaramo društvo bez granica i država, no EU to nije. Dapače, EU ne ujedinjuje narode već države, odnosno vladajuće elite tih država. Ona, ujedinjavajući europske narode, stvara ksenofobni europski nacionalizam u kojem je potrebno dokazivati svoje „europejstvo“ porijeklom, bojom kože ili vjeroispovjesti. U isto vrijeme, korporacije ekonomski najjačih članica Unije eksploatiraju ekonomski zaostalije države, posebice države Istočne Europe koje su iz diktature državno-kapitalističkih režima „pobjegle“ u liberalnu demokraciju i diktaturu kapitala. Radnička prava se svakodnevno režu pod izgovorom napretka, modernizacije i demokracije, radnički bunt se guši, a bilo kakva kritika sistema prolazi kroz mnoštvo medijskih filtera sve dok se ne predstavi u najglupljem mogućem obliku, da slučajno ne bi zasijala sjeme sumnje u nečijoj glavi. No, kao što možemo vidjeti sa španjolskih ulica, elite sve teže i teže u tome uspjevaju.

I za kraj, da se vratimo početnom tonu, posvetimo našim elitama jednu pjesmicu i zaželimo svima vama lijep i sunčan dan:

Komentari

Komentar

Slažem se ja da je EU definitivno elitistička tvorevina sa sve više nezaposlenih ljudi, sa sve manje socijalnih prava svakog dana, sa rastućim socijalnim tenzijama, kriminalom, ksenofobijom, rasizmom i represivnim aparatima. O savršenoj malignosti medijske propagande i o svim medijskim filterima ne treba više previše trošiti riječi. Blago rečeno, EU je danas sve nesimpatičniji i totalitarniji birokratski elitistički holding, a naši političari nisu ništa više no puki vazali EU oligarhija.
Do tuda se slažem sa rečenim u članku.
Ali, usprkos tome ulazak ili neulazak u EU trebalo bi biti TAKTIČKO a ne političko pitanje. Nije toliko važno koliko se nekomu gadi ili ne takav EU, već gdje su veći potencijali za organiziranje masovnijih međunarodnih pokreta.
I sami ste u MASA-i rekli da će hrvatska vlada provoditi neoliberalnu politiku bili mi u ili izvan nje. To da će se više moći postići ako ostanemo izvan EU, jer je Markov trg bliži od Brisela, lijepa je želja ali mislim nerealna. Nažalost.
Zašto tako mislim?
Zato što sam uvjerenja da naši problemi nisu isključivo lokalne prirode, već globalne. Moć je preselila na globalnu razinu a vlast je još uvijek ostala na razini država. Globalna ekonomija, MMF, Svjetska banka i sl. ostaju naša stvarnost bez obzira na Europsku uniju. Između razine na kojoj se UISTINU DONOSE ODLUKE i razine na kojoj sami možemo zastupati svoje interese postoji golem jaz kojeg još uvijek ne možemo preskočiti. Zbog toga se i događa situacija u kojoj su građani sve pasivniji i nezainteresiraniji za politiku. Jednostavno im je jasno da u okviru svojim sadašnjih prava i odnosa u društvu ne mogu apsolutno ništa postići. ALI to nemora biti niti toliko loše, u krajnjem slučaju, jer su ljudi sve svjesniji potrebe pronalaženja novih alternativnih načina organiziranja društva.
Kao što je istaknuto u članku, vi u MASA-i ste internacionalisti i kozmopoliti te zagovarate društvo bez granica i država. EU to nije, ali nije niti Hrvatska izvan EU. Vas anarhiste (i mene djelomičnog anarhista :)) ne bi trebalo biti previše briga za države i državne asocijacije. Bitnije je tražiti načine za ujedinjenje naroda tj. ljudi, a to je možda ipak malčice lakše unutar EU. Eventualni ULAZAK U EU NIJE SMAK SVIJETA, NITI KRAJ BORBE PROTIV EU i HRVATSKE KAKVE ONE DANAS JESU.
Glavu gore.

Baki, Baki :)

Samo dvije stvari ovog puta :)

1) Bez obzira na to bili mi anarhisti ili ne, vrlo je važno živjeti u realnosti i tu nažalost je vrlo bitno u kakvoj se državi živi. Nije isto živjeti u Egiptu i živjeti u Hrvatskoj, kao što nije isto živjeti izvan i unutar Europske unije. Iako Vlada ovisi o stranim elitama i kapitalu, vrlo je važno znati koje su nam sve realne opcije za pritisak na raspolaganju. Povijest je jasno pokazala kako radnička klasa može prisiliti elite (političke i kapital) na određene ustupke ako je dovoljno snažna i organizirana, čak i onda kada ti ustupci idu kontra interesa elite. U našem kontekstu, lakše ćemo to napraviti u Hrvatskoj nego u EU. Naravno, čak i da Hrvatska ostane izvan EU, što je ruku na srce - malo vjerojatno, utjecaj globalnog neoliberalizma će biti i više nego prisutan.

2) Kako bi patetični narodni heroj prošlog režima uskliknio: "Borba se nastavlja!", tako bismo mogli i mi, pa eto MASA-u nastavlja svoju "funkciju" u EU i izvan nje. Dakako, dok smo još u ovom "međuprostoru" po EU svim sredstvima bitno je da se, makar i u ovom poprilično marginalnom, medijskom prostoru izrazi "lijeva" kritika EU. I tu ne treba stati nego ići dalje, jer ako šutimo sami smo si krivi.