„Poglavlje 23, poglavlje 23, poglavlje 23...“ Ova mantra hrvatskih političkih elita, vezana uz ulazak Hrvatske u Europsku Uniju podsjeća na „Sobu 23“, hit hrvatskih elektro-pop legendi Denis & Denis iz 80-ih. I baš kao što mlada Marina Perazić u pred-orgazmičkom stanju pjeva o njegovim rukama koje su poput tople ljetne kiše, tako i naše elite „pjevaju“ o poglavlju 23, koje je poput teškog tereta palo s „naših“ leđa i sada smo slobodni i ulazimo u EU. No, izgleda da bi narod radije zapjevao kako ne želi postati dio refrena, pa su se hrvatske političke elite malo uskomešale i brže-bolje pohitale iz svog zamka dolje među bagru objasniti nam kako ćemo moći jesti sir i vrhnje i u EU. Ma jeb'o vas i sir i vrhnje, kad ste nam pojeli sve kolačiće!

GLUHI TELEFONI?

5. svibnja predsjednik Ivo Josipović u pratnji šefa Delegacije Europske unije u Hrvatskoj Paula Vandorena posjetio je Osijek gdje je građane „informirao“ o tome što će biti s Hrvatskom kada uđe u EU. Gospodin predsjednik vrlo se dobro snašao u već 100 puta viđenom scenariju objašnjavanja građanima kako će i u EU moći proizvoditi kobasice, šunke, sir i vrhnje, te kako on jedva čeka da pojede svoju porciju sira i vrhnja pod zvjezdanim europskim nebom. Ništa novo. Eurofilne političke elite već se godinama ponašaju kao da je pitanje „sira i vrhnja“ glavno pitanje koje muči građane, jer dakako bagra misli samo želudcem, i da EU kritiziraju jedino zaostali desničari koji maštaju o kralju Dmitru Zvonimiru i plaču za guskama u magli, dok su sve progresivne i obrazovane društvene snage žestoki borci za EU.

Pro-EU propaganda je iznimno snažna u medijima i javnom prostoru. EU se predstavlja kao sinonim za demokraciju, ljudska prava, političke slobode, ekonomsku stabilnost, ukratko, civilizaciju. Protivnici EU su automatski protivnici ovih vrijednosti ili su pak neobrazovani i nedovoljno upućeni. Mladim ljudima se obećava mogućnost zaposlenja i/ili školovanja u nekoj od prosperitetnih EU zemalja, „uklanjanjem granica“ omogućava im se lakše putovanje, uvjerava ih se kako će se europski životni standard zamahom čarobnog štapića preslikati na Hrvatsku, kako neće biti korupcije, kako će društvo preplaviti slobodoumne europske ideje zajedništva nasuprot ovom balkanskom koljačkom režanju i mržnji.

No, nakon svega ovoga, zbog čega je i dalje većina Hrvata protiv ili neodlučna po pitanju EU? Činjenica je da se demokratičnost te velike EU baš i ne vidi kada je riječ o pregovorima o ulasku, jer osim što svakodnevno slušamo o poglavlju 23 mi nemamo pojma što se u njemu nalazi, jednako kao što nemamo pojma niti što je bilo u svim drugim poglavljima koja su zatvorena. Ljudi se s pravom pitaju što će biti, na primjer, s našim brodogradilištima. Vladajuće elite zanemaruju sva moguća socijalna pitanja i strahove građana te zaključuju kako Hrvati ne žele u EU zbog ovih gusaka u magli, kletve kralja Zvonimira i prvog bijelog polja na našem srcu. Ivo Sanader je vrlo lukavo iskoristio ovu ideju promovirajući EU kao nastavak hrvatske borbe za samostalnost, kao cilj Hrvatske da završi u društvu „velikih igrača“ koji će nam podariti sigurnost i kao vrhunac razvoja post-socijalističke Hrvatske. Eto, konačno ćemo biti dio Europe, a ne blatnjavog Balkana.

PODIŽEM RUKU JAČU OD SNA...

Zbog čega smo mi protiv EU?

Prvo i osnovno, važno je poderati taj ukrasni papir kojim je omotana EU. Na primjeru Francuske i njene nedavne deportacije Roma u Rumunjsku, ili pak pobuna arapskih stanovnika „crvenih predgrađa“, na primjeru graničnih država EU; Italije, Španjolske i Grčke i njihovih kampova za ilegalne imigrante gdje možemo vidjeti svu lepezu poštivanja osnovnih ljudskih prava. Slično je i s nacionalnim manjinama, koje nisu čak niti priznate u npr. Francuskoj.

Ekonomski prosperitet, podizanje životnog standarda itd., to su sve već viđene mantre političkih elita. Slično su obećavali i 90-ih da bi nakon toga usljedila potpuna barbarska privatizacija, uvođenje neoliberalizma, zatvaranje radnih mjesta i totalni pad životnog standarda. Naše elite se stalno pozivaju na Njemaču i zemlje Beneluxa, obećavajući nam kako ćemo biti poput njih kada uđemo u EU. Ma kako? Mnogo je bolje pogledati stvarna iskustva Poljske, Slovenije, Rumunjske i Bugarske. Ulaskom u EU Poljska je izgubila svoja brodogradilišta zbog zahtjeva za privatizacijom i ukidanjem subvencija. Čeka li to i nas? Hoće li tisuće ljudi završiti na ulici? Nedavno smo u HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 imali priliku gledati intervju s Dankom Končarom, kapitalistom koji namjerava preuzeti brodogradilišta, u kojem je on najavio otpuštanja radnika po svom preuzimanju brodogradilišta.

MASA često govori o opasnostima europskog neoliberalizma u vidu fleksibilizacije Zakona o radu i uvođenja neizvjesnog (prekarnog) rada. Riječ je o porastu ugovora na određeno, konstantnom strahu za produženje tih ugovora, smanjivanju sigurnih zaposlenja za „cijeli život” i radničkih prava upisanih u ZOR, poput poštivanja kolektivnih ugovora te jačanje moći poslodavaca. Unutar EU također postoji tedencija da se svi zakoni zemalja članica izjednače, što je, dakako, problem. Kao što smo rekli u intervjuu za Novosti: „Ostanak izvan EU-a ne podrazumijeva izolaciju, ni političku ni ekonomsku. Mi smatramo da nam ostanak izvan EU-a otvara brojne mogućnosti, npr. lakši utjecaj na vlast i očuvanje određenih socijalnih prava koja neoliberalna politika EU-a uništava. Kada govorimo o očuvanju socijalnih prava, prvenstveno mislimo na Zakon o radu (ZOR) koji još uvijek bolje štiti radnike nego u ‘zapadnom svijetu’. Svjesni smo toga da će hrvatska vlada provoditi neoliberalnu ekonomsku politiku bili mi u EU ili van nje, ali ako ostanemo izvan EU-a uvijek ćemo se moći, figurativno rečeno, prošetati do Markovog trga, dok bi nam put do Bruxellesa bio znatno teži.“

ZBOG NEKIH LUTAKA...

Ako želimo srušiti mit o EU moramo vrlo jasno naglasiti kako je EU na prvom mjestu produžena ruka imperijalizma politički i ekonomski najjačih članica Unije, čije elite očito još uvijek maštaju o davno izgubljenim carstvima. Naše političke elite će uvijek biti vatreni zagovornici EU jer u njoj vide svoju osobnu korist kao npr. mjesto u Europskom parlamentu i plaćicu koja ide uz njega. Civilno društvo je pod utjecajem europske propagande koja EU postavlja kao jedinu alternativu nacionalizmu 90-ih, te zagovornika europskog ujedinjenja. Mi u MASA-i smo internacionalisti i kozmopoliti i zagovaramo društvo bez granica i država, no EU to nije. Dapače, EU ne ujedinjuje narode već države, odnosno vladajuće elite tih država. Ona, ujedinjavajući europske narode, stvara ksenofobni europski nacionalizam u kojem je potrebno dokazivati svoje „europejstvo“ porijeklom, bojom kože ili vjeroispovjesti. U isto vrijeme, korporacije ekonomski najjačih članica Unije eksploatiraju ekonomski zaostalije države, posebice države Istočne Europe koje su iz diktature državno-kapitalističkih režima „pobjegle“ u liberalnu demokraciju i diktaturu kapitala. Radnička prava se svakodnevno režu pod izgovorom napretka, modernizacije i demokracije, radnički bunt se guši, a bilo kakva kritika sistema prolazi kroz mnoštvo medijskih filtera sve dok se ne predstavi u najglupljem mogućem obliku, da slučajno ne bi zasijala sjeme sumnje u nečijoj glavi. No, kao što možemo vidjeti sa španjolskih ulica, elite sve teže i teže u tome uspjevaju.

I za kraj, da se vratimo početnom tonu, posvetimo našim elitama jednu pjesmicu i zaželimo svima vama lijep i sunčan dan: