Anarhija i anarhisti

Ovih se dana u vijestima s Bliskog istoka, ali i iz Hrvatske, često spominje anarhija, a nešto rjeđe i anarhisti. Sve ove države s uzdrmanim poretcima, sa svrgnutim ili uskoro svrgnutim vladarima nalaze se u stanju neizvjesnosti tko će i kada preuzeti vlast, nalaze se „na rubu anarhije“. Kod nas, prosvjedi bez artikulacije, kaže danas don Grubišić, prijete da se „pretvore u anarhiju“.

U svim ovim upotrebama, pojam anarhije je stanje neizvjesnosti i kaosa uslijed nepostojanja vlasti. To je nestabilno stanje, kao kakav nestabilan kemijski spoj, kao kakvo izgaranje, oksidacija... Nakon kojeg je nužna stabilizacija, preslagivanje molekula i atoma u stabilnu i urednu strukturu. Tko su onda, prema takvom tumačenju pojma, anarhisti? To su onda nekakvi ljudi, koji, iz svojih nekakvih motiva, žele stvarati anarhiju, to neuređeno i opasno stanje. Pa će si ih netko objasniti kao obične delikvente, netko kao potlačene ljude željne pravde, ali bez političke zrelosti, strpljenja, odgovornosti, netko će anarhiste smatrati nekom dekadentnom obijesnom mladeži kojom vjerojatno manipulira kakav poluludi karizmatik ili neka siva eminencija, masoni, tajne službe, strane podrivačke fondacije...
Stvar je ipak puno jasnija – anarhizam je slobodarski socijalizam. Anarhizam je ono krilo socijalističke tradicije koje polazi od, i ustraje na pojedinčevoj slobodi, a jednakost vidi kao pravo okruženje za pojedinčev slobodan razvoj, i kao nužnost za očuvanje i trajanje slobode. Ali pošto je polazište i naglasak na slobodi, ta jednakost, taj socijalizam, mora biti dobrovoljan, nehijerarhijski, dakle nužno bezdržavan, decentraliziran, direktnodemokratski. Tako se anarhizam razlikuje od ostalih socijalističkih struja, centralističkih i etatističkih. Anarhija je za anarhiste samo nešto poetičniji jezgrovit izraz za društveno uređenje bez hijerarhije (an-arhija, bez-vlašće, i hijer-arhija, sveto-vlađe, sveti poredak), odnosno politički i ekonomski samoupravno društvo na racionalnim i prosvjetiteljskim osnovama, uređeno da uklanja prepreke egoizma i straha, a potiče i ohrabruje ljudske nagone ljubavi i suradnje.

Kako je, dakle, slobodarski socijalizam dobrovoljan i slobodno odabran – zadatak anarhista je edukacija, dokazivanje, argumentacija, davanje osobnog primjera i sl. To je djelatnost kojoj odgovara i koja čak zahtijeva smirenost i uvažavanje, da se uspostavi razumijevanje i u komunikaciji prosije što je logično a što nije.

Otkud onda takve asocijacije na anarhiju i anarhiste? Zašto anarhisti ustraju na tom nazivu?

Kroz cijelu povijest svetih bogomdanih vladara plave krvi, muškog spola, nebeskih roditelja...anarhija je bila najgora i najstravičnija od svih riječi. Mnogi će reći da se radi o jednoj nesretnoj povijesnoj public relations pogrešci, kada je pokret prihvatio odrednicu koju si je Joseph Proudhon onako provokativno i pankerski nadjenuo. Ali, devetnaesto stoljeće bilo je vrijeme nama danas nezamislivog entuzijazma, vjere, smionosti, radikalnosti. A nas pak danas tradicija ideja i prakse anarhizma u ovih dvjestotinjak godina jasno identifikacijski privlači i ispunja poštovanjem i ponosom, usprkos porazima, desetljećima zaborava i marginalnosti, usprkos svoj šteti koju su anarhizmu ali i kompletnoj socijalističkoj terminologiji nanijele dvije goleme blokovske propagandne mašinerije Zapadnog privatnog kapitalizma (blateći) i SSSR-ovskog državnog kapitalizma (sebi pripisujući) . Dakako da se prema anarhističkoj tradiciji želimo odnositi i kritički, ali na anarhističku odrednicu gledamo jednostavno kao na svjesno i precizno imenovanje stvari i pozicioniranje u političkoj sferi. Slobodarski socijalizam dolazi kao opisni podnaslov, ili pokušaj afirmacijskog umjesto negativnog određenja pojma. Ime anarhizma možda ima PR problem, ali je baš zbog toga postao signal jasnoće, beskompromisnosti, korijenitosti, univerzalnosti i transparentnosti.

E sada, u tome je problem za one koji cijene anarhiste i njihove ideje, ali u tom imenu vide samonametnutu izolaciju, samosputavanje. Anarhisti će im odgovoriti inzistiranjem na jasnoći, ne-kalkulantsvu, ne-politikantstvu, ne-kompromiserstvu jer se inače zapada u elitizam, hijerarhiju upućenosti i utjecaja, jer taktiziranje i PR manipuliranje traži izdvojeno vođenje sa sposobnošću da ima tajne. A to više nije an-arhijski.

Veliku štetu po javno viđenje anarhizma, osim povijesnog zastrašujućeg prizvuka, ima i spoj nekih anarhističkih aspekata, poput direktne akcije, ili nekih struja unutar anarhizma poput „insurekcionizma“, i senzacionalističkih buržoaskih medija. Skupine poput Black Blocka, koji imaju doktrinu „Razbijanja čarolije“, žele uništavanjem poslovnica banaka i izloga korporacijskih trgovina „prekinuti hipnozu“ urednosti, nenasilja, krotkosti i nepovredivosti privatnog vlasništva. Žele osokoliti i osloboditi gnjev ljudi jer ga smatraju zdravom, prirodnom i jedinom primjerenom reakcijom na smrtonosan sistem u kojem živimo. Takvim aktima žele staviti golemi uskličnik, crvenim markerom podcrtati dramatičnost patologije koju živimo. Medijima te snimke odlično dođu da povećaju gledanost, a izvješćujući implicitno podvlače nekakvu istost između anarhista i delikvenata, anarhije i destrukcije. Nogometni huligani lome nakon utakmice, anarhisti lome na skupu G8, okej, što je na drugom programu? Tako da među širim anarhističkim pokretom postoje neslaganja oko korisnosti tog pristupa, iako, naravno, nema osuđivanja. Mi anarhosindikalisti smo ona struja u pokretu koja naglasak stavlja na edukacijski i organizacijski rad, na razjašnjavanje klasnih odnosa, na otvaranje prema javnosti, s usmjerenjem prema masovnosti, za razliku od nužne podzemne zatvorenosti malih insurekcionističkih grupa gdje je najvažnija stvar čvrsto osobno povjerenje. A konkretno MASA, tri godine stara organizacija od nekoliko desetaka ljudi u cijeloj Hrvatskoj, mora djelovati na prostoru bez anarhističke tradicije, što može imati i pozitivne strane, ali uglavnom znači veliku odgovornost prema samom pojmu i puno posla u prezentaciji ideje. To često znači susretati se sa zamjerkama„A gdje ste vi bili dok se tuklo s policijom? Anarhisti koji komentiraju na internetu, pih!“ Vrlo je prisutna predodžba da smo mi neka agencija za prosvjednike, klub prosvjednih entuzijasta, „anarhista, bogamu!“ , da su anarhisti nekakav ljuti začin svakog prosvjeda. I da je zato nesudjelovanje u nekom burnijem prosvjedu znak naše nedosljednosti ili raspada. Ako i ti tako misliš, daj, kad si već na našem sajtu, pročitaj još ponešto o anarhosindikalizmu, organiziranju na radnom mjestu, Programsku deklaraciju, „Priključi se!“ i sl. Ako kažeš da smo premalo prisutni na ulici i među ljudima – slažemo se! Priključi se!