Tako glasi jedan od pamfleta nošenih na prosvjednom skupu održanom u subotu. I zaista, čini se kako je poruka tog pamfleta najpametnija stvar koju s tim sporazumom možemo učiniti.

Tako se i kod nas, ali i drugdje, tu subotu protestiralo protiv tog trgovinskog sporazuma. Mediji su to rado pokupili i o događaju izvijestili. ACTA je nakon godina tajnovitosti doslovce bačena u fokus interesa javnosti. Mediji izvještavaju, stručnjaci komentiraju, aktivisti aktiviraju... neki su protiv, neki za ACTA-u.

Josipović protiv Anonymousa

Zatim se javio i Predsjednik Josipović s podrškom tom prijedlogu, da bi mu web stranice zatim bile napadnute od strane Anonymousa. U njegovu obranu stali su HGU i ZAMP, samo da bi i njihove stranice postale nedostupne.

I tako, mic po mic, došli smo do općeg javnog stava kako je riječ o epskoj borbi ljudi koji žele zaštitu autorskih prava protiv ljudi koji žele skidati glazbu i filmove besplatno. A to je posve pogrešna konkluzija.

Puno više od ilegalne glazbe i filmova

ACTA je više, puno više od pukog pitanja ilegalne glazbe i filmova. Ilegalna glazba i filmovi tek su jedan (istina, najzapaljiviji) od argumenata u toj priči. Cijela je priča uistinu kompleksnija i puno više može utjecati na naše društvo nego li je to pitanje piratiziranih umjetničkih (i "umjetničkih") djela.

Ljudi koji su se okupili protestirati protiv ACTA-e nisu ljudi koji su tamo došli agitirati za nekakvo svoje pravo da s Interneta besplatno i bez naknade autorima skidaju glazbu, filmove, knjige i ostale stvari, već ljudi koji su svjesni kako je priča o zaštiti autorskih prava možda pivotalna točka sporazuma, ali prava devastacija nastaje u ideji beskrupulozne, drakonske legislative u službi megakorporacija i najjačih igrača na tržištu, igrača koji bi sa ovakvim prijedlozima mogli postati prava mala paralelna vlast.

Jer, iako možemo, trebamo i zapravo već štitimo autorska prava na Internetu – moj prošli članak demonstrirao je jedan lijep domaći primjer s happy endom – mi isto tako moramo štititi i slobode. ACTA je prijedlog koji bi mogao oduzeti slobode građanima ne samo na Internetu, već i u "stvarnom životu", protežirajući megakorporacije i njihove profite, a na uštrb ne samo građana već i manjih i manje zaštićenih tvrtki.

Za downloadanje veća kazna nego za silovanje

Ne trebamo biti u zabludi oko toga. Američka sudska praksa već poznaje slučajeve kada su osobe koje su skidale piratsku glazbu kažnjene drastičnim višegodišnjim zatvorskim kaznama i apsurdno visokim novčanim kaznama. ACTA želi tu sudsku praksu proširiti na sve zemlje potpisnice. Ne kažem da piratiziranje nečijeg autorskog djela ne treba kažnjavati, dapače – ali kada kazna za skidanje glazbenog albuma postane drastičnija od kazne za pljačku ili silovanje – postaje očito da je u tom sustavu nešto izopačeno. Slijedom tog zaključka mislim da se imamo razloga plašiti za slobodu Interneta: ako je "normalno" za skidanje glazbe dobiti veću kaznu nego za silovanje, nije li onda "normalno" i prisluškivati građane i određivati što na Internetu smiju a što ne smiju?

No, lako za glazbu. ACTA krije i neke druge stvari kojih se uopće nismo dotaknuli, a jednako su važne, dapače nekima možda i životno važne.

ACTA je sporazum koji se bavi krivotvorinama (pa je tako i zaštita IP ugurana u tu priču). Njegova je svrha smanjiti promet krivotvorenom robom, lažnim Rolex satovima, "prvim" i "drugim" kopijama Gucci, Versace, Prada torbica i cipela koje možete nabaviti na bazaru u Istambulu (ili na lokalnom buvljaku, ne morate putovati tako daleko – zapravo, ne bih se kladio kako u domaćim trgovinama nema brandirane odjeće nabavljene "neslužbenim kanalima", a koja se prodaje uz i za istu cijenu kao originalna).

I ponovo je ACTA zapravo redundantna. Naime, jednako kako imamo zakonski okvir za rješavanje problema piratiziranja glazbe, filmova i softvera, imamo i zakone koji se odnose na krivotvorenu robu. Zna se što se s tom robom radi: plijeni se i uništava. Naravno, mnoštvo je švercera i švercane robe pa se ne uhvati sva. Želim reći: za krivotvorine, kao i za internetski piratluk, imamo već gotov sustav, samo ga trebamo bolje provoditi.

Tko bi pristao na prisluškivanje švercera?

No, ono što ACTA pokušava je obavezati države potpisnice na jači angažman od postojećeg, a meni to smrdi na policijsku državu i davanje neprimjerenih ovlasti velikim tvrtkama. To se možda toliko ne vidi u slučaju krivotvorene robe (švercera baciš u zatvor a robu spališ), koliko u pitanju IP-a na Internetu. I to iz jednostavnog razloga: u klasičnom švercu tehnologija nije takva da omogućuje jaču kontrolu nad švercerima, osim naravno onih klasičnih metoda – prisluškivanja telefona, primjerice. ACTA može lako dogovoriti prisluškivanje korisnika Interneta jer je tehnologija faktički već tu (a javnost nije dovoljno educirana da shvati kako joj se ograničavaju slobode i kako je prisluškivanje IP prometa identično prisluškivanju telefona ili otvaranju pisama), ali prisluškivanje telefona građanina potencijalnog švercera (ili kupca krivotvorene robe) ipak će proći malo teže.

Pa iako su, strogo pravno gledano, obje stvari jednake: krađa tuđeg IP-a i krađa tuđeg branda, način na koji se moguće boriti protiv njih u jednom slučaju ne može ići puno dalje od već postojeće prakse hvatanja švercera na granici, ali u drugom je itekako moguće zagaziti u fašizam i despociju.

Prijetnja generičkim lijekovima i životima milijuna

No, niti to nije najveći problem ACTA sporazuma. Ono o čemu se ne priča previše, što je nekako izbjeglo oku javnosti, jest opasnost da taj sporazum sve generičke lijekove proglasi krivotvorinama i tako vrlo efikasno spriječi proizvodnju generika, na užas i životnu opasnost jednog povelikog dijela stanovništva ove naše ubave plave kugle.

Da bismo shvatili magnitudu ovog problema trebamo znati što su generički lijekovi. Riječ je o lijekovima koji su, ajmo to tako zdravo seljački reći, kavovina umjesto kave – točnije, riječ je o lijekovima čiji učinak je sličan ili identičan učinku "brandiranog" lijeka i koji ima sličan, vrlo sličan ili identičan sastav "brandiranom" lijeku, ali koji ne podliježe patentima kojima se štiti "brandirani" lijek, pa je zbog toga često osjetno jeftiniji. To ne znači da je generički lijek nužno lošiji od "brandiranog". Ponekad jest, ponekad nije.

Aspirin i Andol

Dobar primjer generičkog i "brandiranog" lijeka su Aspirin i Andol – u oba slučaja aktivna supstanca je ista: acetilsalicilna kiselina, djelovanje je, ljudi kažu, faktički jednako, ali jedan je lijek skuplji, a drugi jeftiniji. Aspirin je originalni Bayerov lijek, i vrlo je dugo u upotrebi, pa su istekla njegova prava (dijelom i kao rezultat reparacija iz Versajskog sporazuma 1919. godine) i danas svatko može proizvoditi generički lijek pod nekim svojim imenom.

Domaćoj javnosti možda je najzgodniji primjer famozni Plivin Sumamed, što je trgovačko ime za azitromicin, moćan antibiotik. Pliva je, kao autor azitromicina, imala licenčna prava na istog – druge tvrtke koje su željele raditi "svoju" verziju lijeka Plivi su plaćale licencu. Bilo je lijepog novca od toga. No, dvadeset godina po izdavanju patenta, kako to već prema zakonu biva, Pliva je automatski izgubila licenčna prava za azitromicin što je mnogim drugim farmaceutskim tvrtkama omogućilo da rade svoje verzije Sumameda bez obaveze da Plivi plaćaju za to. Oni započinju izradu generičkog lijeka, a Pliva ostaje bez zarade. Pametne farmaceutske kuće znaju da tako stvari stoje i obično u redu imaju nove lijekove čiji patenti tek trebaju stupiti na snagu. Međutim, stvari se mijenjaju pa danas nije tako jednostavno kao prije trideset, četrdeset godina pronaći novi lijek. Danas je taj proces daleko teži, daleko skuplji i daleko neizvjesniji. Našoj farmaceutskoj industriji dogodilo se da ili nije htjela naporno raditi na pronalaženju novog lijeka prije nego azitromicinu isteknu patentna prava (po principu "baš nam je lijepo ovako, sjedimo a novac samo kaplje u džep"), ili nije imala dovoljno snage i sposobnosti pronaći neki novi lijek koji bi joj osigurao nova desetljeća udobne licence. Rezultat je svima poznat: Pliva je danas tek mali, faktički nepoznat proizvođač generičkih lijekova.

No, kako sam već spomenuo, otkrivanje novih lijekova postalo je krvav i izuzetno skup posao. Količina novootkrivenih lijekova opada u odnosu na uloženi trud i sredstva, pa bi se u tom svjetlu možda moglo na ACTA-u gledati kao na pokušaj farmaceutske industrije da izvan zakona stavi proizvodnju generika, čime bi na umjetan način produžili profitabilnost vlastitih, "brandiranih" lijekova.

Siromašni ovisni o generičkim lijekovima

A to je vrlo opasna igra, u kojoj su ulog životi mnogih siromašnih ljudi. Naime, najveći potrošači generičkih lijekova siromašne su države koje si ne mogu priuštiti liječenje svojih građana skupim "brandiranim" lijekovima. Siromašne zemlje često imaju i problematičnu zdravstvenu skrb, loše organizirane i opremljene bolnice, epidemije bolesti čije je liječenje skupo (AIDS) ili je riječ o bolestima koje malo ili nimalo napadaju razvijeni zapadni svijet, pa se najaktivnije i najsposobnije farmaceutske kuće nerijetko uopće ne zanimaju za pronalaženje lijekova za te bolesti, već su fokusirane na traženje lijekova za bolesti koje napadaju stanovništvo razvijenog zapada – tu se krije odgovor na pitanje kako to da postoji više lijekova za masnoću u krvi ili visoki tlak, bolesti koje dugoročno jesu opasne i valja ih liječiti, ali nisu smrtonosne same po sebi - nego što ih ima za tripanosomijazu, bolest spavanja koja je baš poput bjesnoće smrtonosna ako se ne liječi na vrijeme.

Siromašne zemlje ovisne su o generičkim, jeftinim lijekovima. Dapače, one će ponekad ići i tako daleko da same krenu u izradu generičkog lijeka koji je toliko sličan "brandiranom" da je svakome jasno da generik krši patentna prava. Ali, hej!, u ovom trenutku prešli smo iz trivijale tipa piratiziranja glazbe u smrtno ozbiljnu igru liječenja opakih bolesti.

Zaboravite glazbu na Internetu. ACTA je daleko mračnija priča u domeni generičkih lijekova. Nemojte problem piratluka na Internetu smatrati ozbiljnim problemom, OVO je ozbiljan problem.

S jedne strane imamo farmaceutsku tvrtku koja je uložila ogroman novac za pronalaženje lijeka i, naravno, očekuje kroz zaštitu svojih intelektualnih prava da novac uložen u razvoj vrati uz zaradu.
S druge strane je siromašna zemlja trećeg svijeta koja si ne može priuštiti kupnju takvog lijeka pa naručuje (od neke druge farmaceutske kuće) izradu generika, lijeka koji je po svojim karakteristikama sličan prvom lijeku. Pritom taj generik ne mora, ali može povrijediti neki od patenata originalnog lijeka.

Zaštititi ljude ili farmaceutsku tvrtku?

I tu sad dolazimo u veliku (ok, kako kome) moralnu dilemu: trebamo li spriječiti zemlju trećeg svijeta da krši IP farmaceutske tvrtke i tako vjerojatno uzrokovati nepotrebnu patnju i smrt većeg broja ljudi, ili trebamo zaštititi ljude i farmaceutskoj tvrtki dati do znanja da nam se živo fućka za njene patente?

Ovo je nekim ljudima životno pitanje. Doduše, nisu farmaceutske tvrtke uvijek bešćutne tvornice novca i zaista se događa da se tvrtka i neke države dogovore za ekstrajeftinu nabavku originalnih lijekova u ime humanosti a ne profita, ali to nije pravilo.

No, ono što ACTA želi učiniti je stati na kraj toj priči i jasno definirati generike kao krivotvorine. Tu nema nikakvih moralnih dvojbi i zna se što je jedino ispravno: ako imate novca, kupite originalan lijek, ako nemate, pa... loše ste sreće, gospodine Pokojnik.

Na kraju priče i ako ste mislili da je to sve, imam još jednu stvar za vas: ACTA paradoks.

ACTA je zapravo paradoksalna. Njena formalna namjera je ojačati gospodarstvo i intelektualno vlasništvo regulacijom krivotvorina. To je na prvi pogled sasvim u redu: ako na crnom tržištu nema lažnih Gucci torbica ili Vernisace odjeće, SHRAP kalkulatora i "originalnih" Widnows instalacija bez naljepnice s ključem, što se sami "registriraju" – zaista je za očekivati kako će proizvođači originala ipak prodati više svojih originalnih uradaka.

Međutim!

Ono što je, čini se, mnogima promaklo jest činjenica da je ACTA sporazum koji prije svega regulira – potpisnike. Drugim riječima, na ono što ACTA želi regulirati obavezane su samo države koje potpišu taj ugovor! Tko ga ne potpiše, njemu je sasvim svejedno.

Funkcioniralo bi uz potpise svih država svijeta

I tu dolazimo do ACTA paradoksa: jedini način da gubitnici ne budu zemlje potpisnice jest da taj sporazum potpišu baš sve zemlje svijeta. A to se, read my lips: ne-će do-go-di-ti.

Logika je jednostavna: Kina, primjerice, ne mora (i vjerojatno niti neće) potpisati taj sporazum. Što se njih tiče, oni i dalje mogu veselo proizvoditi kopije iPhonea, iPada, kopije elektronike, obuće, odjeće...

No, ako Hrvatska potpiše ACTA-u, to znači da neće moći uvesti te krivotvorine, pa ako nešto takvo i kupite carina će vam to zaplijeniti i uništiti, a vas (ne krivotvoritelja već vas, kupca) će stići i sudska kazna. Jer, ACTA obavezuje vas kao građanina zemlje koja se tom sporazumu pridružila, a vlasniku tvornice u Kini koja je proizvela falsifikat kojeg ste kupili može samo staviti soli na rep.

Da bi stvar bila zanimljivija, gornji scenario se već događa, tj. po postojećim zakonima dogodit će se upravo ta gore ispričana priča o pokušaju uvoza krivotvorine. Čemu onda ACTA?

Zgodan primjer je i naša domaća tvornica generičkih lijekova, Pliva. Zamislimo da vlada neke siromašne afričke zemlje od Plive naruči više milijuna doza generičkog antiretroviralnog lijeka za liječenje populacije zaražene AIDS-om. Pliva taj lijek može napraviti jeftinije od neke ugledne farmaceutske kuće i njenog "brandiranog" lijeka, a Plivin lijek čak ne mora niti kršiti patentna prava te kuće.

Pliva u stečaj

No, kako je ACTA definirala generike kao neku vrstu krivotvorine, događa se da Pliva isporuči više milijuna doza generičkog lijeka koji stigne do – granice EU. Tamo roba biva zapljenjena, ocjenjena krivotvorinom (zbog ili čak i bez posebnog zahtjeva ugledne farmaceutske kuće, jer ACTA kaže: generik=krivotvorina) od strane carinika i – uništena. Niti će bolesnici dobiti svoj generički lijek, niti će Pliva ikad vidjeti novce.
Dapače, možda bude i tako drastično kažnjena da ekspresno završi u stečaju.

I to, ponovo, samo zato što je ACTA sporazum koji može kažnjavati samo one koji ga potpišu, a onima koji ga ne potpišu može odraditi tek onu kolokvijalnu stvar sa solju i repom.

Koja je, dakle, naša korist od potpisivanja tog sporazuma? Imamo neku industriju koju ćemo morati štititi? Glazbu? Ma dajte, molim vas! Domaći film? Njegova se popularnost vidi po količini piratluka na Internetu. Vegetu? Možda, ali što ako se krivotvorina pravi u zemlji koja nije potpisnica ACTA?
Što je naš (državni i građanski) interes u ACTA sporazumu? Štap je jasno vidljiv, a gdje je mrkva?

ACTA – po meni jedan suvišan, paradoksalan dokument koji neće spriječiti niti količinski smanjiti izradu krivotvorina, ali će uspješno kažnjavati građane država dovoljno naivnih da ga potpišu. Oh, i onako usput ugroziti živote milijuna siromašnih.

Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.

Izvor: Monitor.hr